Ribar

Ponovo staro...

Dvije table pokusaja s kistom.

Uh!

Postoje jos dvije strane u olovci. Kasnije sam od osnovne ideje za strip sklopio kratku pricu.... Objavit cu ju jednom pa kome se da usporedjivati - nek navali.

Radi se, radi...

Ovo bi uskoro trebalo ugledati svjetlost dana u drugom

mediju...

Vrane

Olivera Schlosa popusti mučnina kada se konačno iskrcao iz autobusa.
Iz svog se malog mjesta na sjeveru Njemačke, preko Frankfurta i Zagreba, već peti puta u vrijeme ljetnih praznika spuštao na dalmatinsku obalu do Splita pa nastavljao dalje prema inspiraciji ili kakvoj dobronamjernoj informaciji. Odmor od dva tjedna taj si je skladištarski radnik svojim primanjima mogao priuštiti a ljepšeg mjesta za provesti ga nije mogao naći. Ova je mala zemlja postala za nj prava oaza. Naročito ljudi. Nekada pod komunističkom vlašću a sada veliki katolici, bili su mu na njegovu vlastitu sliku i priliku. Kao radnik gajio je visoke marksističko socijalne stavove i osjećaje. Kao čovjek volio je stegu i red. No, kada je prije pet godina iznenada ostao bez skladištarskog posla prvi se puta pomolio Svevišnjemu. Vraćen je na posao nakon tri mjeseca jer je tvrtka shvatila da im je preseljenje gigantskog skladišta iz Njemačke u nizozemsku samo donijelo troškove, nije bilo jednako učinkovito a ljudi su bili manje pedantni. Nije zbog toga krenuo u crkvu ali sve se promijenilo baš kao i njegovo hrvanje s Bogom. Sve je opet bilo u redu.
Iste je godine prvi puta odlučio otići na odmor van zemlje i potrošiti nešto od ušteđevine koju je sakupio. Automobili ga nikada nisu zanimali pa vlastiti nije ni posjedovao. Zato je putovao autobusom. I patio od bolesti vožnje. No, stupivši nogom na mediteransko tlo sve se mijenjalo i postajalo ljepše. Kao nikada prije, uvijek drugačije, puno uzbuđenja i ljepote… Ljeto!
Već je nekoliko dana proveo uz samu obalu pa se raspitao i od srdačnih stanovnika dobio informacije o siromašnom ali prekrasnom zaleđu. Toga se jutra odvažio na pješačenje uz Dinaru. S planinarenjem je imao iskustava a mape koje je dobio u turističkoj agenciji činile su se dovoljno dobre. Za točku koju je želio doseći stajalo je da je udaljena oko osam sati hoda što mu se učini kao dostojan izazov. Prenoćit će gore i vratiti se idući dan… Tu je informaciju prenio i recepcionaru hotela da se ljudi ne zabrinu i da mu ne pripremaju ručak. Prihvati čovjekovu ljubaznu ponudu da ponese hotelski lunch paket koji je kasnije završio u smeću jer je savjesno pazio što jede.
Zaustavljao se često i uživao u panorami. Tu i tamo je okinuo koju fotografiju malenim digitalcem i zalijevao svoju osjetljivu, pjegavu kožu većim količinama kreme za sunčanje iako još nije izmišljen faktor koji bi ga spasio od bolesnog crvenila. Glavu je zaštito šiltericom, oči sunčanim naočalama a stopala udobnim adidasovim cipelama za planinarenje. U naprtnjači je imao, uredno posložene u plastične kutijice, nekoliko vrsta voća, povrća i malo pakiranje muslija, zamjena za odbačeni hotelski paket. Ponio je i dvije boce vode i neizostavnu termosicu s kavom – grijeh koji je volio priuštiti svojem mršavom tijelu.
Hodao je, baš kao što je planirao, već četiri sata i sunce je doseglo svoj zenit. U prvi mu se mah učinilo da je ugledao nešto u daljini ali pomisli da se radi o igri svjetla i vrućeg zraka. Onda se crne mrlje na sivom kamenu ponovo pojave. Zainteresiran skrene na put koji nije imao planinarsku markaciju pa se stane uspinjati k onome što je nalikovalo na jato vrana. Primičući se, vrane su postajale sve veće. Dimenzija poput ljudi.
Kada im je posve prišao shvati da pred njim hoda grupa od desetak žena. Sve su bile u crnom, to je vidio još prije nekoliko kilometara, a sada je otkrio i da su redom starice u dobi kada bi trebale ležati u krevetu kakva umirovljeničkoga doma a ne se verati kamenjarom. Prišao im je i pozdravio sa "dobra dan", uz "pivo" i "hvala" jedine riječi hrvatskog što ih je znao. Na trenutak mu se učini da ih je prepao no mrka, pomalo opasna lica žena uvjere ga da su zapravo više bile iznenađene no ustrašene. Brzo su pogledima odšacale okolinu i kada su se uvjerile da je sam i da im nije prijetnja stale se smješkati, tapšati ga po ramenima i leđima, što mu se nije dopadalo, i pričati nešto potpuno mu nerazumljivo. Naborana im se koža na licima utegla u osmjehe pa su u hipu postale simpatične. Neke su se stale križati, gledati prema nebu i vrtjeti krunicama što su im visjele sa šaka prošaranih planinama od izbočenih kostiju, rijekama plavih vena i grmovima staračkih pjega. Zemljopisne karte iscrtane životom na pergamentu od kože.
Odlučile su nastaviti put i iz nekog im je razloga stalo da im se pridruži. Vukle su ga šiljatim, oštrim prstima i nezaustavljivo brbljale. Jedva se koji trenutak opirao pa odustao i nastavio koračati s njima. A zašto ne? Sigurno poznaju ovaj kraj i odvest će ga na mjesto koje će biti privilegija vidjeti strancu poput njega…
One pak stadu pjevati.
Melodije koje su proizvodile nekako ga ganu. Neke mu se čak učine poznatima. Sa la-la-la povremeno im se pridruži no zašuti kada shvati da je prevaren. Starice su lelujajući svojim širokim suknjama uporno nastavljale uzbrdo bodreći ga kao da je on najstariji među njima.
Prošlo je novih četiri sata kada se zaustavi nemalo iznenađen da je upravo on taj čije noge drhte, pluća traže dodatnog zraka, tijelo mu ostaje gotovo bez vode i za mokrenje a glavu hvata panika jer se konačni cilj nije još nazirao. Starice su stale s njim i mogao se okladiti da bi bile spremne nastaviti još toliko samo da im on nije bio na teret. Kako jadno…
Njihova su lica govorila da mu ne zamjeraju. Smijuljile su se onako krezube. Suha im je koža bila poput pustinjska tla što je srkalo svaku i najmanju vlagu koju je uspjelo ukrasti nebu. Oliveru se učine nekako mlađe.
Bilo je vrijeme za kavu.
Termosica je sačuvala toplinu tekućine pa prvo oprlji usne iako ga je dim upozoravao na oprez. Kava je bila jaka i nakon prvog gutljaja zjenice mu živnu a krv jače prostruji. Najbliža starica podigne prvo obrve a onda i orlovski nos visoko u zrak, njušeći privlačan miris. Nijemac joj pruži plastični poklopac sa tekućinom upitno klimnuvši glavom. Ona priđe i srkne crnilo. Nasmije se, vjerojatno zahvali i stade se križati. Zatim poviće nešto svojim suputnicama i začas se stvori obruč oko muškarca. Sve su ispijale iz iste šalice, uredno, bez otimanja. Čudio se zašto tekućine ne nestaje ali sve su žene došle na red a boca gotovo da je ostala netaknuta. Poklopac je obrisao vlažnim rupčićem i nataknuo ga na vrh boce karirana uzorka.
Jedna od žena potjera ih nanovo na put. Jabuku koju je tek zagrizao nisu tražile pa ju je grizao hodajući dalje, uzbrdo. Nakon još nekoliko sati popio je gotovo svu vodu koju je ponio sa sobom i lagano se zabrinuo. Nijednu od žena nije vidio da utažuje žeđ ili ga je ijedna zamolila vode. Nekako sa osjećajem nelagode, zakoračivši iza okuke koja je sakrivala pogled, stane kao ukopan zatečen prizorom pred njim.
Pod samim vrhom brda prostirala se prekrasna udolina obrasla travom čije zelenilo nije mogao usporediti sa ničim poznatim. Jezero trave bilo je načičkano bijelim stjenjem. Stotinjak pak crnih točaka, pristiglih sa svih strana, sada je znao prepoznati. Okrenuo se ka jugu i ugledao more. Tek je sada postao svjestan udaljenosti koju je pregazio. Nasmijao se zadovoljno i okrenuo vrhu brda. U sivo plavoj silueti nazirala su se nešto tamnija usta. Pretpostavio je da se radi o pećini, što se pokazalo točnim kada se sa svojom grupicom spustio među ostale žene. Sada se otvor u pećinu jasno vidio.
U živu su stijenu bile uklesane stepenice što su vodile u ždrijelo. Kod samog ulaza nalazili su se ostaci malog zvonika. Zvono je još uvijek bilo tu i uskoro se uvjerio da je još u funkciji. Nije mu bilo jasno zašto bi itko sagradio tako nešto na mjestu poput ovog ali se prisjeti pogleda na more pa pomisli da je ovo morala biti neka vrsta odstupnice ili skloništa u davna vremena kada su obalom harali pljačkaši.
Zvono je natjeralo svih stotinjak žena da se okupe pred stepenicama na ulazu. Oliver im se pridruži oprezno, skraja. Jedna od žena im se dugo obraćala a grupa je povremeno ponavljala njezine riječi. Zvukovi kao da su postajali hipnotički. Pažljivo ih je slušao. Umjesto ljudskih glasova uskoro je čuo glasanje stotine zrikavac. Okretao se u čudu ali izgledalo je da to čuje samo on. Zrikavce je zamijenila pjesma. Ženski glasovi ječali su udolinom. Muškarcu poteku suze od miline. Nekako se uželi majke u trenu.
Okrene prvu ženu koja mu je bila u dohvatu i zagleda se u prekrasno mlado lice. Otvarala je usta pjevajući i gledajući kroz njega. Nije marila što ju trese. Pogleda u drugu, treću… sve su bile djevojke, činilo se, ne starije od šesnaest. Crne su marame naglašavale boju njihove predivne neoskrnavljene puti. Oliver se plačući stane probijati kroz zbijena ženska tijela.
Okružen osjeti kako ga hvataju i paraju ono malo odječe što je imao na sebi. Stao se opirati prvo od srama a onda od panike. Otpor protiv takve mase bio je uzaludan. Uskoro na uhu i vratu osjeti usne pa zube. Riječi koje su izgovarane zvučale su poput cvrčkova pjeva. Dah je mirisao na borovinu.
Nosile su ga nagog visoko iznad glava. Plutao je na njihovim rukama kao na morskoj površini. Gledajući u nebo sjeti se redova polica o kojima je brinuo naizgled tako davno. Sjeti se tisuća paleta i tisuća kutija na njima koje je u snu znao pobrojati, sortirati, klasirati. Sjeti se reda koji je volio i shvati da je ovo što mu se dešava samo dio jednog većeg reda. Skladišta nedokučivog njegovu malome biću…
Položile su ga na ukrižene grede od hrastovine. Miris svježe obrađenog drva mogao se prepoznati u zraku. Jezicima su mu stale umivati kožu. Njihovo palacanje ga naježi i za tren, samo za tren, ugleda krezube starice koščatih pandži kako ga drže prikovana. Onda bol prostruji kroz dlanove i stopala, sa čela mu gusta tekućina klizne u oči muteći pogled.
Visoko iznad njih po prvi puta ugleda svoju dušu i njegova duša ugleda njega.
Tada shvati koliko su on i njegov život bili lijepi.
U daljini se začu graktanje vrana.

Kraj

Milan the men

Milan Uvrtačev.

Ljudi već misle da je čovjek urbana legenda ili još jedan moj alter ego.

Nije, nije. Milan živi i radi u Kikindi, upoznali smo se na drugoj školi stripa u Grožnjanu i od tada prijateljujemo. (Željko iz Osijeka, jes li živ?)

Ovo je gore jedan od naših nekoliko eksperimenata i pokušaja da nešto radimo...

Stavit ću još ponešto.

Za sada držim palčeve da urode plodom tekući projekti na kojima radi jer je to zaslužio!

Bujrum muškarčino!

Parafin...

Ovo je napravljeno davno, davno za Arkzin, pa osvanulo u nekim novinama (zahvaljujući Džukanoviću) u Nizozemskoj...

Negdje mi je i original na hrvatskom ako nekoga zanima...

Ovo će razveseliti Gorana!

"O curama i pištoljima"

Crtež Goran Sudžuka, scenarij moja malenkost. Mislim da je Bob upisao tekst, nisam više siguran...

Nikada napravljeno više od priloženog...

Kao što naslov kaže: puno cura, puno pištolja i pokoji vukodlak!

Pa opet malo priče...

Nije lektorirano ni čišćeno pa ne zamjerajte...

Argentinac

Nikada nisam vidio da netko pravi tako neobične oblike dimom svoje cigarete..
Najviše su me opčinjavali krugovi koje je pućkao u kratkim izdisajima kroz usta oblikovana u gotovo savršeno "O". Izdahnuo bi dva, gotovo simetrična, pa namjestio glavu tako da su krugovi činili paučinaste naočale.
To i ne bi bilo toliko neobično da nije bio slijep. I da se svaki puta kad bi ih napravio nije cerio k'o da ih vidi…
Druga je neobičnost bila kava koju je ispijao. Od Drage, konobara, saznao sam da sam donosi svoju kavu ali uredno plaća svaku pripremljenu, ispijenu šalicu. Kava je navodno neka posebna, Brazilska, Argentinska, tako nešto… i bila je toliko jaka da ju je ispijao srčući ju kroz štapiće cimeta.
Iako sam ga znao godinama nikada nismo izmijenili ni riječ više od pozdrava. Bio sam na odlasku kad mi se obratio zatraživši vatru bez koje nije mogao nastaviti sa svojim obredom. Kad sam prinio upaljač cigareti, u tamnim naočalama ugledao sam dva vlastita odraza i pitao se kako je tamo unutra, u tom krajnjem mraku?
-Mirišete na Kršćanina mladiću- prozborio je glasom nalik na struganje turpije, što me malo trgnulo.
-Vjera ima miris?- pokušao sam ostati pribran, parirati.
-I smrad. Ja sam recimo Židov. Oni mnogima ne mirišu.
-Ne znam o tome ništa. Doduše vi malo zaudarate ali bit će da je to od psećeg govna u koje ste izgleda stali.
-Jebi ga! Kako ga izbjeći kad si slijep?- nacerio se starac pa nastavio ispruživši desnicu koji centimetar ukrivo.

Đonovima je lagano ostrugao podove. Za svaki slučaj.

- Zovu me Argentinac. Ti si? Možemo na ti?
-Može. Ja sam Šimun.
-Možda si u pravu, stvari se mijenjaju. Mladima vjera danas manje znači.
-Bogobojaznost je vrlina koja nestaje, slažem se- i doista sam se slagao.
-Zbog vjere smo odselili. Moji su bili dovoljno vidoviti da predvide dolazak nacizma. Pa su spakirali kofere i krenuli za Argentinu.
-A, zato imate naglasak?
-Naglasak i nadimak.
-I kao ste se snašli u zemlji meda i mlijeka?
-Loše. Ni meda ni mlijeka. Doduše bilo je nešto novca pa samo kupili zemlje. Najjeftinija roba tada. Rođen sam tridesete, ovdje u Zagrebu…
Turpija je počela zvučati ugodnije. Izvadio sam cigaretu i pripalio je. Dimovi su nam se izmiješali, čudnih oblika je nestalo a ja sam polako tonuo u priču…
-Tamo do 48., 49-te sve još nekako išlo. Onda su uslijedili zla kob, boleštine i nevrijeme… Sjećam se… jednog teškog, sparnog dana, otac me poveo u Rosario. Još jedan posjet banci i nada da će odobriti novo zaduženje ali ništa od toga. Zemlja je brzo propadala, navodnjavanja nije bilo ali nas je najviše pogodio odlazak najamnika. Bez radnika nismo mogli baš ništa. U to sam vrijeme manje mario o zemljoradnji a više o Mariji, najljepšoj ženi što su moje oči ikada vidjele, mojoj ljubavi, mojoj žudnji, kćerki vlasnika susjedne farme, no vidjevši oca na vratima banke znao sam da stiže vrijeme promjena. U povratku stigla nas je oluja. Pljusak kakav do tada nisam vidio. Sakrili smo se ispod ogromnog stabla nadajući se zaklonu ali se to pokazalo greškom.
Grom je udario jedva pola sata kasnije. Iako nismo stradali, konji su se prepali i odjurili u pampu. Otac je, onako mokar, izgledao grozno. Izašao je na otvoreno, podigao ruke i stao se izdirati u nebo. Strašan prizor! Da li sam ti dosadan?
-Ne, ne… nastavite. Postaje zanimljivo.
-Je, istina. Izdire se tako moj otac a kiša kao da ga čuje! Stalo je sve kao nožem presječeno. Čudesno… Otac me uhvati za ramena, protrese i stade me vući na otvoreno. Oblaci su se razišli, sjećam se, jer je nebo bilo posuto zvijezdama jednako nestvarno i neviđeno kao i oluja koja nas je prije nekoliko trenutaka prala. Naredio mi je da kopam. Bez lopate, rukama smo grabili blatnu zemlju i gomilali je na humku. Iz unutrašnjeg džepa otac je izvukao vrećicu sa kojekakvim drangulijama… od dugmadi, lančića sa Davidovom zvijezdom, kovanica, poštanskih marki koječega što mu je bilo značajno iz nekog razloga… Izvadio je srebrnu iglu. Bila je nešto veća no ona koju je koristila majka, više nalik na iglu za šivanje kože. Podigao ju je ka mjesecu, ponovo se obratio nebu na hebrejskom i klečeći na koljenima stao humku zemlje oblikovati u ljudsko tijelo… Naposljetku zabode iglu u glavu zemljana čovjeka, pomoli se u sebi i stade me odvlačiti u smjeru doma. "Od sada će sve biti drugačije!" te "Majci i sestri o ovome ni riječ, jasno?!" bilo je sve što je prozborio čitavim putem.
Starac prekine priču. Ugasi cigaretu čiji je žar već hvatao filter, posegne za mojim upaljačem, precizno, pa zapali novu.
-Kada sam se drugog dana probudio, na farmu je stigao čovjek kojeg su mi predstavili kao novog radnika. Mišićav, tamnoput, visok… i šutljiv. Otac mu naloži što da radi a ovaj se da na posao prekidajući samo da objeduje. Njegovim dolaskom sve je krenulo nabolje. Šutljiva smo stranca zvali Negro – Crni, iako se ocu, kako je vrijeme odmicalo, često omaklo i "sine"… Ja sam na nemile događaje zaboravljao u Marijinom zagrljaju, tamo gdje ništa, baš ništa nije bilo važno…
Jedva godinu kasnije otac mi dozvoli da se vjenčam sa Marijom iako nije bila naše vjere. Već je znao da se potajno viđamo. Uostalom, kako pronaći ženu na mjestu gdje se i susjedi sreću samo o praznike? Kako ni njezini nisu imali ništa protiv doveo sam ju na farmu da upozna obitelj i da dogovorimo obred za pola godine, kada popuste vrućine.

Već taj prvi dolazak bio je koban. Ne, nije bilo nikakvih problema, da me krivo ne razumiješ, već… Negro… Kada su se upoznali, kada mu je dotakla ruku svojom mekom kožom… nestao je i pojavio se na farmi tek nakon dva dana.
Jedne me noći probudio lavež pasa pa sam izašao do bunara utažiti žeđ i sprati loše snove. Ugledao sam ga kako se iskrada iz sjenika u kojem je spavao. Nisam imao razloga da ga slijedim no sumnja se uvukla u moje srce i natjerala me da krenem kroz polja, preko izoranih gruda zemlje i visoku travu, tu gdje ju još nismo ukrotili. Preko potoka pritisnutog težinom ljetnog zraka stigoh sve do kolibe, jedva stojeće, koju su znali koristiti gaučosi za noć odmora pod krovom prije novog gonjenja stoke. Tu, u mraku, vidio sam gola tijela žene koju sam obožavao i onog koga je moj otac zvao sine, slušao stenjanje i mirisao znoj njezine kože koji je toliko podsjećao na cimet.
Spavali su iscrpljeni toliko čvrsto da su ih dim i jara probudili tek kada je čitava koliba bila u plamenu. Vrata sam zaglavio a pokušaje da izađu kroz otvore sa strane sprječavao je plamen i moji udarci štapom. Nisam ostao do samog kraja. Marijina vriska i proklinjanje natjerali su me da pobjegnem.
Otac me trećeg dana našao kako lutam. Odveo me na farmu tiho plačući i priznavajući vlastitu krivicu i grijeh no ja sam čuo samo njihovu vrisku i prisjećao se dima koji tvorio čudesne bravure na noćnom nebu, mirisa kave i cimeta koji još nagrizali moje nosnice.
Negro se pojavio istu noć. Kao da je čekao moj povratak. Nisam ga prepoznao po izgledu lica koje više nije imao, ni po mišićima koji su se topili poput voska ali su mu još uvijek služili, Prepoznao sam ga po praznim dupljama koje su boljele jednako kao i mene. Po suzama koje nismo mogli isplakati, on - jer iz praznih duplji suze nisu mogle kapati, ja - jer si nisam mogao pružiti tu milost.
Sječivo kojim je zamahnuo oduzelo mi je vid u jednom potezu. Tada sam začuo prvi puta njegov glas: "Da joj svojim pogledom ne uvrijediš ni pepeo!"
Život mu je oduzela igla koja mu ga je i udahnula. Klonuo je na koljena i upitao: "Zašto ja oče? On je taj koji je zgriješio…"
"Ne. Grijeh je samo moj. Oprosti mi… sine…"
Nesreća, Marijina smrt i moje sljepilo, pripisana je Negru, otac se pobrinuo za to. Mnogo godina kasnije pokopao sam roditelje na istom tom imanju. Postao sam imućan, odrekao se svega i vratio se ovdje gdje su mirisi drugačiji, sjećanja bljeđa a tama jednako mračna…
-Zgodno. Šteta što priča nije istinita- prozborio sam nakon krače šutnje uvjerivši se da se tama spustila i na naš grad.
-Priče se ne pričaju zato jer su istinite ili ne- reče Argentinac.
Skinuo je crne naočale i stao ih brisati krpicom namijenjenoj tome. Pogledale su me očne duplje koje nikada nisu udomljavale oči, crni ponori na nekada preplanulom licu, sada ispucanom poput pustinjska tla.
-Priče se pričaju da ne ostanu vječno zatočene u glavama onih koji ih drže zarobljenima.
-Pričaju se samo one priče koje su dovoljno snažne, pa se otmu i zbrišu iz vječita zatočeništva glava onih koji ih drže zarobljenima…
Zapalio je novu cigaretu, ispustio dva koluta sivoplavog dima, srknuo svoju gorku kroz cimet i nacerio se od uha do uha.

KRAJ

Nastalo u radionici kreativnog pisanja Zorana Ferića.

Face

Gornjeg znate a dolje vreba Gull iz From hell...

Šuma...

Opet nešto staro (kao što sam i najvaljivao).

Skice za jednu priču, pa scenarij za strip pa strip i na kraju ništa od svega...

Sad nek me ovdje sramote!

Stare skice (kad Frano forca)

Inspirirano knjigom King Rat, China Mievillea koji mi je jako drag autor...

Penkala na trajektu prema jednom od nasih otoka te usidreni na istom.

Malo stripaća... ovo je napravljeno prije sto godine, ojavljeno u jednom od Endema a iz serije kratkih stripova koji su imali zajednički nazivnik "Ubojice".
Neki nikada nisu ugledali svijetlost dana a neke ću ponovo pustiti na blogu...

Idemo dalje...

Elvis je nula

Pokop je bio na Mjesecu.
Ne na onom Armstrongovom… da se razumijemo…
Mjesecom se zvalo naše lokalno groblje izraslo na goloj, izrovanoj ledini brdašca poput oklopa kakve divovske kornjače. Kao mali bio sam siguran u dvije stvari: da će ga prije ili kasnije sprati kakva kiša i da mene tamo neće pokopati.
Izgleda da sam pogriješio u obje stvari.
Groblje je bilo tamo gdje sam ga ostavio prije petnaestak godina, a mene su nosili u sanduku od borovine s očitom namjerom da ga pokopaju duboko u kornjačino meso od ilovače.
Surla, Štruca, Pišta i Hladni znojili su se noseći me uzbrdo (zapravo svi osim Hladnog, taj se nije znojio nikada). Pratila ih Branka, moja ženica, Keti sa onim svojim, Borna s posla, suseda Reza… Uglavnom moja ekipa. Moji prijatelji, moja obitelj, najdraži. Jedino doista važno kada se nađeš na samrtničkoj postelji.
Stajao sam tako pored njih i gledao drvenu kutiju sa mojim tijelom kako oprezno tone u iskopanu raku kao da bi mi se moglo nešto desiti tresnem li na dno. Dragi moji…
Surla.
Koji bubnjar! Najbolji na svijetu. On i ja smo dijelili istu strast spram Elvisa. Voljeli smo mi i žešće stvari, ali Elvis je doista bio Kralj! Sada su Surli u očima suze. Kada sam mu prišao zapravo sam shvatio da to nisu suze žalosnice. Nije žalio za mnom već je likovao nad činjenicom da neće morati vratiti deset somova eura koje sam mu posudio bez ženina znanja. Ono što Branka ne zna, ne može ni potraživati! Surliću, Surliću…Da te Elvis sada vidi! Čovjek uči dok je živ. Ili dok je mrtav? Učim i mrtav? Kvragu, učenju stvarno nikad kraja! Nisu lagali…
Štruca.
Debeljko moj. Sendvič od štruce kruha i trideset deka salama za manje od četiri minute! Rekorder. Da li tuguješ? Falim li ti.. što… Klopa? Žuri ti se na karmine? Što je Branka spremila? Ili ćemo, pardon, ćete, u restač? Ne vjerujem! Jel tvoj želudac ikada staje? Ima nas stvarno svakakvih.
Pišta.
Moj klinac. Guba mali. Brije na mjuzu ko i ja. Ne brini, tata je na dobrom mjestu. Idem k svjetlu ili tako nečem. Čim se pojavi, naravno. Tati je… Komadi? On brije na komada? I.. i to… flundru? Za poludit! Dečko plaća ljubav? Pa kakav si ti to roker? Mlatil sam komade ko kremšnite kad sam bil tvojih godina! Oporuka! Jebo te, sve bude spiskal na kurve! Da sam u grobu okretal bi se! No, možda za koju minutu…
Tu je i Keti.
Plakala je više od Branke, moje supruge. Jasno. Voljela me. Voljela me kao nikoga u životu pa ipak udala se za drugoga. Nije da je napravila loš izbor – momak joj je mogao i pružio je daleko više - no stojeći sada pored nje, osjećajući njezino srce, njenu bol, pitam se je li ikada doista bila sretna? Pitam se sto je onda ljubav i sto nas tjera na naše izbore? A možda smo mogli mnogo… Nikada nećemo znati…
Branka… čudno je kako tek sada mogu vidjeti ono što sam samo naslućivao. Voljela me nije. Zapravo voljela je ideju o meni. Roker, neobuzdan, neukrotiv, uzbudljiv i maštovit, strastan i dubok, onaj koji ispreda stihove i pod njezinim nogama ljubi tlo. Jesam romantik, ali daleko od onog što je zapravo htjela. Jadna Branka. Cilja je u ružu, a pogodila u drek. Zašto si toliko patila uz mene? Koje te to vezivo držalo uz mene?
Mislim da su Keti i Branka zapravo vrlo nalik jedna na drugu. Obje ne vole sebe. Vole vlastitu sliku patnice. Cure! Zar ne vidite? Život je jedan i tako prokleto kratak!
Borna s posla. Zajedno smo dijelili ured. Ja sam mu šef. Bio. Već se vidi u mojoj fotelji. Drugo nisam ni mogao očekivat. Molim? Zacopan je u Branku! Stari, imaš moj blagoslov! Možda još nekaj ispadne od vas.
Reza. Suseda. Ta je iskreno plakala ko ljuta godina. Da mi je samo znati zašto…?
Znate za onu: čovjek se rodi ko budala i ko budala umre.
Spustih se do svog tijela u drvenu kutiju koja mi se sada ne učini tako neudobnom. Grude zemlje stadu lupati po njoj. Konačno. Zakopat će me duboko. Za ove vani izgleda nedovoljno duboko.
Nisam za života naučio puno. Uglavnom sam se bavio sobom pa to ni ne čudi. Možda ću učiti sada. Mrtav. Već sam počeo.
Što sam to naučio?
Zahvalnost je ljudski osjećaj koji najkraće traje.
Ljubav je iluzija. Ljubav ne pobjeđuje sve i ljubav sama po sebi nikada nije dovoljna.
Djeca nisu najveće blago u životu niti ikakav smisao. Oni su tek bića koja vas se jedva čekaju riješiti čim zagaze u pubertet. Riješiti vas se, ali da im ostavite lovu.
Ne posuđujte novac bez pisanog traga. Kad malo bolje razmislim Surla mi duguje i pet ploča Real Folk Bluesa, izdanje RTB-a iz '85.! Eto! Da sam zapisao…
Ne družite se s debelima! Zapravo družite se ali im ne vjerujte! Zaglavite li na pustom otoku garant će vas pojesti!
Njegujte dobre odnose sa susjedima i budite dobar susjed. Tko zna, možda koji iskreno zaplače i na vašem sprovodu.
I ono najtužnije: ako je Elvis doživio na svom sprovodu isto ili slično što i ja, Evis nije Kralj. Elvis je, nažalost baš kao i ja, čista nula.

KRAJ

Prva priča: Anđeli

Anđeli

Prdež se prolomi crkvom.
-Bohu hvava!
-Bogu hvala?! E, jesi prase!
-Ninam nameno…
-Ha! Znam da nisi ali je svejedno degutantno. Jel' ti barem toplije?
-Hmmm, hm, hm!
Žena se još neko vrijeme prigušeno smijuljila. Od podrhtavanja tijela debele joj naočale skliznu niže niz nos otkrivajući crvene tragove kod samog korijena hrskavice, svjedoke dugogodišnje dioptrije.
Muškarac se stisne uz nju tek kada se uvjerio da se smrad prdeža dovoljno razvjetrio. I on se cerio.
-Znaš Artu, bit će dečko, siguran sam – reče položivši dlan uvučen u vunenu rukavicu bez prstiju na ženin poveći trbuh.
-Buhe, neh haj!
Ležali su kompletno obučeni i pokriveni dronjastim dekama što su ih izvukli iz svojih naprtnjača. Kao jastuci poslužit će svećenička odjeća pronađena u ormaru sakristije. Mogli su prenoćiti tamo, prostorija je manja i toplija, ali Artu nije htjela niti čuti. Tripio je isprva mislio da se boji, a onda je shvatio da ju je zapravo sram. Kao da smatra da nije dostojna boraviti tu gdje se svećenici presvlače, meditiraju, pripremaju za služenje… Kao da je dovoljan grijeh što su se sakrili iza posljednje mise s namjerom da prenoće u zatvorenom. Osim odjeće pronašli su maleni rešo i priručnu kuhinjicu. Nažalost bila je prazna, samo s kutijom u kojoj su šuškale industrijski modelirane kockice šećera i plastična okrugla posudica ispunjena zrnjem tamjana. Muškarac pronađeno svrsta u visoko vrijedno blago i da se na premetačinu naprtnjače iz koje izvuče najlonsku vrećicu ispunjenu smeđom prašinom. Ostaci kave iz espresso automata u nekim se kafićima lakomisleno bacaju nedovoljno iskorišteni, rajski nalaz za iskusnog tragača. Nekoliko mjerica praha više zbog jačeg okusa, kockica šećera i nekoliko zrna tamjana, onako, da ju podigne… Vruća kava ih je zagrijala i okrijepila. Od sakupljenih opušaka duhan se nanovo smotao, a i u njega Tripio ušuška grumenčić, dva tamjana. Pogošćeni legoše iza oltara, podno raspela.
Ležeći tako Tripiu se učini da je Artin prdež stigao do nosnica raspetog Isusa jer je ovaj djelovao nekako namršteno. Nagnuo je par puta glavu, a onda zaključio da je iluziju stvarala perspektiva. Zidovi i svod iznad oltara bili su obojani u tamno plavu boju i posuti zlatnim zvijezdama.
-Vidi! Čak i kad smo u zatvorenom mi smo zapravo vani, na otvorenom- komentirao je upirući prstom neodređeno u strop.
-Vooodim dvede- reče Artu.
-I ja ih volim. Što misliš koliko ljudi baš u ovom trenutku leži na leđima poput nas, gleda u zvjezdano nebo i izgovara isto što i mi?
-Nenam…
-Nadam se mnogo. Ne bih volio da samo mi uživamo u ovako nečem.
-Aji nihu pvavee!
-Pa što ako nisu? Možemo se praviti da su prave.
Malo su šutke buljili u strop pa Tripio primijeti da se umjetnik stvarno potrudio. Zvjezdane
su konstalacije bile ispravno prikazane.
-Vau! Ovaj je znao što radi, svaka čast! Vidiš ove tri zvijezde desno…? Artu?
Žena je zaspala.
Tripio se nasmiješi s puno ljubavi, poljubi ju u rumeno lice, poravna naočale i nastavi proučavati nacrtani nebeski svod.
Pomislio je kako je to neobično. Neki je umjetnik svojom rukom iscrtao nebo na sliku i priliku Božjeg djela. Je li i Bog radio slično? Uzeo nekakav divovski kist i paletu nezamislivih boja pa stao stvarati na platnu univerzuma?
-Imao je inspiracije, to je sigurno…- prošapće Tripio- a očito zna i pogriješiti…
Nekada je slikao. Zapravo i ne toliko davno koliko mu se činilo. Prošlost, budućnost, sve vrijeme ovog svijeta postali su toliko nebitni u samo jednom djeliću sekunde. Možda i brže. Prisjećao se svega što je bio, što je postao.
-O-o! Depra na vidiku- promrmlja za sebe protrljavši vlasište vunenom kapom.
Sklopio je oči u nadi da će fokusiranjem postići nešto, usmjeriti misli drugdje. No, slike su odlučile svoje. Film koji se stao vrtjeti na unutrašnjosti njegovih zjenica više je nalikovao pregrštu spotova no na smislenu konstantu.
Srednja škola, prvi poljubac, Sandra (prvi seks), faks, rat, slobodna zemlja, bolnica, kapitalizam, odjela i kravate, novac, novac i još novca, otrov u krvi… Pad…
Arijelu je sreo nakon dva mjeseca bauljanja po gradskim kontejnerima i podrumima napuštenih zgrada ili novogradnji. Primila ga je u šupu u kojoj je do tada živjela. Zajedno su odlazili na "posao" i tako postali nerazdvojan par – Arijela i Trpimir. Lokalni su ih klinci prozvali Artuditu i Tripio. Ona je bila malena i razumio ju je samo on, klošar uglađena držanja i školovana rječnika.
Balavci! Što su oni znali o "Star Warsima"? On ih je gledao prije no što su se rodili! No, nekako mu se cijela priča dopala. Valjda mu je bilo drago što se današnji klinci pale na ono na što se palio i on… nekada…
Miris se tamjana još osjećao u zraku. Tripio začuje Ariejlu kako hrče i škripi zubima pa se uhvati za zvuk i nekako na njegovim krilima odleprša za Arijelom, u snove. Pomisli, tik što će nestati, na to kako se mora probuditi prije prvih jutarnjih molitvi. Navika buđenja bez sata koju je donio iz prošlog života.
Nije sanjao. Trepnuvši nekoliko puta učini mu se da nije ni spavao. Zvukovi su dopirali iz sakristije i shvati da nisu sami.
"Ježi ga, zaspao sam!"- pomisli prvo.
Pridigne se oprezno pa na prstima došulja do teških, odškrinutih vrata. Svijetlost je dopirala iznutra iako nije gorjela stropna rasvjeta. Mumljanje i stenjanje bilo je jedino što se čulo.
Tripio odgurne lagano vrata u nadi da šarke neće zaškripati. Ugledao je dvojicu mladih redovnika u smeđim odorama kako se strasno ljube i hvataju pod skute.
Uzmakne iznenađeno, požali se Bogu u sebi i okrene leđa mantijama s namjerom da se vrati do oltara. Uto Artu nanovo gromoglasno prdne. Blaženo. U snu.
"Trube jerihonske"- padne mu na pamet dok se ukočio u mjestu, stisnutih kapaka, stegnutih zuba i prstiju zgrčenih poput kandži.
Muk.
-Tko… tko je to?
Tripio bez riječi potrči ka oltaru.
Vrata se za njim otvore, shvatio je to po količini svjetla koje obasja crkvu.
-Lopovi! Lopovi, drži ih!
-Diš' se Artu! Brišimo!
No da žena i nije spavala, teško da bi s ovako velikim trbuhom bila pokretljivija. Mašući rukama i nogama poput izvrnute kornjače bacakala se trudeći osoviti se na noge.
U crkvi se stvore obojica mladića.
Jedan je držao žezlo kao koplje, a drugi poveći križ naopačke, poput mača. Pravi vitezovi.
-Polako braćo, nismo lopovi i nikome na želimo nažao- pokuša ih smiriti Tripio zaštitnički se postavivši između njih i žene. Raširio je ruke i prazne dlanove jasno istaknuo pokazujući da nije naoružan.
-A kaj onda išćete tu?- upita onaj s križem, ali odgovor ne stigne dobiti jer je žezlo fijuknulo zrakom i spustilo se na Tripijevu glavu.
Od udarca muškarac posrne.
-Pa si ponorel Tomek, buš ga fmoril za Boga dragoga!
-Videl nas je, kaj ak nekome veli? Ha? Ostali bumo bez svega!- žezlo se treslo u mladićevim rukama što od težine što od šoka.
Križ zvekne o pod. Mladić klekne do Tripia koji se ošamućen trudio zaustaviti krvarenje iz posjekotine. Prodrma mu revere.
-Kaj si videl? Ne buš nikome niš govoril, je tak? Je tak?
Tripio kroz zavjesu krvi ugleda razrogačene smeđe oči. Nije bilo teško prepoznati strah.
-Dragec makni se, ja bum to rešil!
-Rešil? Kak? Buš ih zatukel? Samo mi to nemoj reči!
-Ko bu pital za njih? To su klošari!
Artu odjednom krikne. Spremala se potrčati, ali kod prvog joj koraka bol sasječe utrobu a niz noge poteče tekućina.
-Artu?- Tripio joj se četveronoške približi.
-Bovi me! Bovi!- šaputala je žena.
-Kaj je ovo za Boga dragoga? Kaj joj je?- fratar na koljenima sklopi ruke u strahu i molitvi.
-Rađa! Smiri svog kolegu i pomozite mi! Brzo!- Tripo stade preuzimati kontrolu.
Onaj sa žezlom zamahne ponovo, ali s daleko lošijim efektom. Tripo je ovaj puta bio spreman. Dočeka polugu u dlanove, povuče teško željezo na sebe pa gurne naglo, pogodivši daljim krajem napadača u pleksus. Ovaj padne na pod pokošen i od bola stane povraćati.
-Kako se zoveš?
-D-Dragec- odgovori onaj sklopljenih dlanova.
-Donesi tople vode i čistih krpa. I na izazivaj vraga jer ćete ti i tvoj pajdo nadrapati, kunem ti se. Brzo!
Zagrijanom je vodom i sapunom Tripo prvo isprao svoju ranu i lice te opere ruke. Stane pomagati ženi onako kako je gledao u televizijskim serijama. To je sve što je mogao ponuditi.
-Pozval bum doktore. Možda da probudim patera?
-Za doktore je kasno, a pater ako dođe saznat će sve. Osvijetli mi bolje!
Oslonjen leđima o oltar drugi je mladić ridao.
-Gotovo je, se je gotovo…
-Još malo, još malo dušo i vani je. Samo guraj, guraj…
Glasno se AAAAA prolomi crkvom. Čak i uplakani za trenutak prestane kukati nad svojom sudbinom i podigne pogled. Dječak je još bio povezan pupčanom vrpcom sa svojom majkom. Artu se smiješila sretna što je uspjela. Malo je uspjeha bilo u njezinu životu.
Ni škara ni noža u blizini. Tripio zubima odvoji dijete od majke i poveže ostatke.
-Koje čudo…- prošapće Dragec iskreno ganut na časti da vidi rađanje nova života.
-Najveće čudo koje je dano ljudima. Vidi ga dušo, hoćeš ga uzeti? Dušo? Artu?
Žena je ležala mrtva.
Nikada Tripio nije vidio takav izraz sreće i spokoja na njenom licu kao sada. Dječaka prebaci u Dragecove nespretne ruke i stane masirati ženi srce i naizmjence upuhivati zrak u pluća. Bilo se nije vratilo ni nakon pet minuta uporna oživljavanja.
-Dušo…- Tripio uzme njezine naočale koje su opet skliznule s nosa. Gurne ih u unutrašnji džep svog kaputa pa joj sklopi kapke, pokupi prnje u naprtnjaču, preuzme novorođenče i okrene se mladim redovnicima.
-I što ćemo sada?
-Nismo mislili ništ lošega. Ne znam…
-Nisam ni mislio da znate…
Tripio se zamisli. Menadžer se probudi u njemu i stade izdavati naređenja.
Pred crkvom provjeri je li sitno tjelešce dobro zamotano. Prekriži se nabrzaka. Zvijezde su sjale na čistom, zimskom nebu mnogo sjajnije no one nacrtane.
-Bit ću mu bolji otac od pravog. Kunem ti se Artu…- promrmlja mazeći meko lišce djeteta.
Muškarac zagrabi u noć.
Jednom kada dječak poraste dovest će ga ovamo da vidi gdje je počivalište njegove majke.
U stoljetnom crkvenom groblju uz svece se uvijek nađe mjesto i za pokojeg anđela…

KRAJ