13 May 2009

Prva priča: Anđeli

Anđeli
Prdež se prolomi crkvom.
-Bohu hvava!
-Bogu hvala?! E, jesi prase!
-Ninam nameno…
-Ha! Znam da nisi ali je svejedno degutantno. Jel' ti barem toplije?
-Hmmm, hm, hm!
Žena se još neko vrijeme prigušeno smijuljila. Od podrhtavanja tijela debele joj naočale skliznu niže niz nos otkrivajući crvene tragove kod samog korijena hrskavice, svjedoke dugogodišnje dioptrije.
Muškarac se stisne uz nju tek kada se uvjerio da se smrad prdeža dovoljno razvjetrio. I on se cerio.
-Znaš Artu, bit će dečko, siguran sam – reče položivši dlan uvučen u vunenu rukavicu bez prstiju na ženin poveći trbuh.
-Buhe, neh haj!
Ležali su kompletno obučeni i pokriveni dronjastim dekama što su ih izvukli iz svojih naprtnjača. Kao jastuci poslužit će svećenička odjeća pronađena u ormaru sakristije. Mogli su prenoćiti tamo, prostorija je manja i toplija, ali Artu nije htjela niti čuti. Tripio je isprva mislio da se boji, a onda je shvatio da ju je zapravo sram. Kao da smatra da nije dostojna boraviti tu gdje se svećenici presvlače, meditiraju, pripremaju za služenje… Kao da je dovoljan grijeh što su se sakrili iza posljednje mise s namjerom da prenoće u zatvorenom. Osim odjeće pronašli su maleni rešo i priručnu kuhinjicu. Nažalost bila je prazna, samo s kutijom u kojoj su šuškale industrijski modelirane kockice šećera i plastična okrugla posudica ispunjena zrnjem tamjana. Muškarac pronađeno svrsta u visoko vrijedno blago i da se na premetačinu naprtnjače iz koje izvuče najlonsku vrećicu ispunjenu smeđom prašinom. Ostaci kave iz espresso automata u nekim se kafićima lakomisleno bacaju nedovoljno iskorišteni, rajski nalaz za iskusnog tragača. Nekoliko mjerica praha više zbog jačeg okusa, kockica šećera i nekoliko zrna tamjana, onako, da ju podigne… Vruća kava ih je zagrijala i okrijepila. Od sakupljenih opušaka duhan se nanovo smotao, a i u njega Tripio ušuška grumenčić, dva tamjana. Pogošćeni legoše iza oltara, podno raspela.
Ležeći tako Tripiu se učini da je Artin prdež stigao do nosnica raspetog Isusa jer je ovaj djelovao nekako namršteno. Nagnuo je par puta glavu, a onda zaključio da je iluziju stvarala perspektiva. Zidovi i svod iznad oltara bili su obojani u tamno plavu boju i posuti zlatnim zvijezdama.
-Vidi! Čak i kad smo u zatvorenom mi smo zapravo vani, na otvorenom- komentirao je upirući prstom neodređeno u strop.
-Vooodim dvede- reče Artu.
-I ja ih volim. Što misliš koliko ljudi baš u ovom trenutku leži na leđima poput nas, gleda u zvjezdano nebo i izgovara isto što i mi?
-Nenam…
-Nadam se mnogo. Ne bih volio da samo mi uživamo u ovako nečem.
-Aji nihu pvavee!
-Pa što ako nisu? Možemo se praviti da su prave.
Malo su šutke buljili u strop pa Tripio primijeti da se umjetnik stvarno potrudio. Zvjezdane
su konstalacije bile ispravno prikazane.
-Vau! Ovaj je znao što radi, svaka čast! Vidiš ove tri zvijezde desno…? Artu?
Žena je zaspala.
Tripio se nasmiješi s puno ljubavi, poljubi ju u rumeno lice, poravna naočale i nastavi proučavati nacrtani nebeski svod.
Pomislio je kako je to neobično. Neki je umjetnik svojom rukom iscrtao nebo na sliku i priliku Božjeg djela. Je li i Bog radio slično? Uzeo nekakav divovski kist i paletu nezamislivih boja pa stao stvarati na platnu univerzuma?
-Imao je inspiracije, to je sigurno…- prošapće Tripio- a očito zna i pogriješiti…
Nekada je slikao. Zapravo i ne toliko davno koliko mu se činilo. Prošlost, budućnost, sve vrijeme ovog svijeta postali su toliko nebitni u samo jednom djeliću sekunde. Možda i brže. Prisjećao se svega što je bio, što je postao.
-O-o! Depra na vidiku- promrmlja za sebe protrljavši vlasište vunenom kapom.
Sklopio je oči u nadi da će fokusiranjem postići nešto, usmjeriti misli drugdje. No, slike su odlučile svoje. Film koji se stao vrtjeti na unutrašnjosti njegovih zjenica više je nalikovao pregrštu spotova no na smislenu konstantu.
Srednja škola, prvi poljubac, Sandra (prvi seks), faks, rat, slobodna zemlja, bolnica, kapitalizam, odjela i kravate, novac, novac i još novca, otrov u krvi… Pad…
Arijelu je sreo nakon dva mjeseca bauljanja po gradskim kontejnerima i podrumima napuštenih zgrada ili novogradnji. Primila ga je u šupu u kojoj je do tada živjela. Zajedno su odlazili na "posao" i tako postali nerazdvojan par – Arijela i Trpimir. Lokalni su ih klinci prozvali Artuditu i Tripio. Ona je bila malena i razumio ju je samo on, klošar uglađena držanja i školovana rječnika.
Balavci! Što su oni znali o "Star Warsima"? On ih je gledao prije no što su se rodili! No, nekako mu se cijela priča dopala. Valjda mu je bilo drago što se današnji klinci pale na ono na što se palio i on… nekada…
Miris se tamjana još osjećao u zraku. Tripio začuje Ariejlu kako hrče i škripi zubima pa se uhvati za zvuk i nekako na njegovim krilima odleprša za Arijelom, u snove. Pomisli, tik što će nestati, na to kako se mora probuditi prije prvih jutarnjih molitvi. Navika buđenja bez sata koju je donio iz prošlog života.
Nije sanjao. Trepnuvši nekoliko puta učini mu se da nije ni spavao. Zvukovi su dopirali iz sakristije i shvati da nisu sami.
"Ježi ga, zaspao sam!"- pomisli prvo.
Pridigne se oprezno pa na prstima došulja do teških, odškrinutih vrata. Svijetlost je dopirala iznutra iako nije gorjela stropna rasvjeta. Mumljanje i stenjanje bilo je jedino što se čulo.
Tripio odgurne lagano vrata u nadi da šarke neće zaškripati. Ugledao je dvojicu mladih redovnika u smeđim odorama kako se strasno ljube i hvataju pod skute.
Uzmakne iznenađeno, požali se Bogu u sebi i okrene leđa mantijama s namjerom da se vrati do oltara. Uto Artu nanovo gromoglasno prdne. Blaženo. U snu.
"Trube jerihonske"- padne mu na pamet dok se ukočio u mjestu, stisnutih kapaka, stegnutih zuba i prstiju zgrčenih poput kandži.
Muk.
-Tko… tko je to?
Tripio bez riječi potrči ka oltaru.
Vrata se za njim otvore, shvatio je to po količini svjetla koje obasja crkvu.
-Lopovi! Lopovi, drži ih!
-Diš' se Artu! Brišimo!
No da žena i nije spavala, teško da bi s ovako velikim trbuhom bila pokretljivija. Mašući rukama i nogama poput izvrnute kornjače bacakala se trudeći osoviti se na noge.
U crkvi se stvore obojica mladića.
Jedan je držao žezlo kao koplje, a drugi poveći križ naopačke, poput mača. Pravi vitezovi.
-Polako braćo, nismo lopovi i nikome na želimo nažao- pokuša ih smiriti Tripio zaštitnički se postavivši između njih i žene. Raširio je ruke i prazne dlanove jasno istaknuo pokazujući da nije naoružan.
-A kaj onda išćete tu?- upita onaj s križem, ali odgovor ne stigne dobiti jer je žezlo fijuknulo zrakom i spustilo se na Tripijevu glavu.
Od udarca muškarac posrne.
-Pa si ponorel Tomek, buš ga fmoril za Boga dragoga!
-Videl nas je, kaj ak nekome veli? Ha? Ostali bumo bez svega!- žezlo se treslo u mladićevim rukama što od težine što od šoka.
Križ zvekne o pod. Mladić klekne do Tripia koji se ošamućen trudio zaustaviti krvarenje iz posjekotine. Prodrma mu revere.
-Kaj si videl? Ne buš nikome niš govoril, je tak? Je tak?
Tripio kroz zavjesu krvi ugleda razrogačene smeđe oči. Nije bilo teško prepoznati strah.
-Dragec makni se, ja bum to rešil!
-Rešil? Kak? Buš ih zatukel? Samo mi to nemoj reči!
-Ko bu pital za njih? To su klošari!
Artu odjednom krikne. Spremala se potrčati, ali kod prvog joj koraka bol sasječe utrobu a niz noge poteče tekućina.
-Artu?- Tripio joj se četveronoške približi.
-Bovi me! Bovi!- šaputala je žena.
-Kaj je ovo za Boga dragoga? Kaj joj je?- fratar na koljenima sklopi ruke u strahu i molitvi.
-Rađa! Smiri svog kolegu i pomozite mi! Brzo!- Tripo stade preuzimati kontrolu.
Onaj sa žezlom zamahne ponovo, ali s daleko lošijim efektom. Tripo je ovaj puta bio spreman. Dočeka polugu u dlanove, povuče teško željezo na sebe pa gurne naglo, pogodivši daljim krajem napadača u pleksus. Ovaj padne na pod pokošen i od bola stane povraćati.
-Kako se zoveš?
-D-Dragec- odgovori onaj sklopljenih dlanova.
-Donesi tople vode i čistih krpa. I na izazivaj vraga jer ćete ti i tvoj pajdo nadrapati, kunem ti se. Brzo!
Zagrijanom je vodom i sapunom Tripo prvo isprao svoju ranu i lice te opere ruke. Stane pomagati ženi onako kako je gledao u televizijskim serijama. To je sve što je mogao ponuditi.
-Pozval bum doktore. Možda da probudim patera?
-Za doktore je kasno, a pater ako dođe saznat će sve. Osvijetli mi bolje!
Oslonjen leđima o oltar drugi je mladić ridao.
-Gotovo je, se je gotovo…
-Još malo, još malo dušo i vani je. Samo guraj, guraj…
Glasno se AAAAA prolomi crkvom. Čak i uplakani za trenutak prestane kukati nad svojom sudbinom i podigne pogled. Dječak je još bio povezan pupčanom vrpcom sa svojom majkom. Artu se smiješila sretna što je uspjela. Malo je uspjeha bilo u njezinu životu.
Ni škara ni noža u blizini. Tripio zubima odvoji dijete od majke i poveže ostatke.
-Koje čudo…- prošapće Dragec iskreno ganut na časti da vidi rađanje nova života.
-Najveće čudo koje je dano ljudima. Vidi ga dušo, hoćeš ga uzeti? Dušo? Artu?
Žena je ležala mrtva.
Nikada Tripio nije vidio takav izraz sreće i spokoja na njenom licu kao sada. Dječaka prebaci u Dragecove nespretne ruke i stane masirati ženi srce i naizmjence upuhivati zrak u pluća. Bilo se nije vratilo ni nakon pet minuta uporna oživljavanja.
-Dušo…- Tripio uzme njezine naočale koje su opet skliznule s nosa. Gurne ih u unutrašnji džep svog kaputa pa joj sklopi kapke, pokupi prnje u naprtnjaču, preuzme novorođenče i okrene se mladim redovnicima.
-I što ćemo sada?
-Nismo mislili ništ lošega. Ne znam…
-Nisam ni mislio da znate…
Tripio se zamisli. Menadžer se probudi u njemu i stade izdavati naređenja.
Pred crkvom provjeri je li sitno tjelešce dobro zamotano. Prekriži se nabrzaka. Zvijezde su sjale na čistom, zimskom nebu mnogo sjajnije no one nacrtane.
-Bit ću mu bolji otac od pravog. Kunem ti se Artu…- promrmlja mazeći meko lišce djeteta.
Muškarac zagrabi u noć.
Jednom kada dječak poraste dovest će ga ovamo da vidi gdje je počivalište njegove majke.
U stoljetnom crkvenom groblju uz svece se uvijek nađe mjesto i za pokojeg anđela…
KRAJ















2 Comments:

Blogger Olivija said...

:)

May 21, 2009 at 12:07 PM  
Blogger Miki said...

HVALA LJUBAVI!

August 12, 2009 at 2:11 PM  

Post a Comment

Subscribe to Post Comments [Atom]

<< Home