Pa opet malo priče...

Nije lektorirano ni čišćeno pa ne zamjerajte...

Argentinac

Nikada nisam vidio da netko pravi tako neobične oblike dimom svoje cigarete..
Najviše su me opčinjavali krugovi koje je pućkao u kratkim izdisajima kroz usta oblikovana u gotovo savršeno "O". Izdahnuo bi dva, gotovo simetrična, pa namjestio glavu tako da su krugovi činili paučinaste naočale.
To i ne bi bilo toliko neobično da nije bio slijep. I da se svaki puta kad bi ih napravio nije cerio k'o da ih vidi…
Druga je neobičnost bila kava koju je ispijao. Od Drage, konobara, saznao sam da sam donosi svoju kavu ali uredno plaća svaku pripremljenu, ispijenu šalicu. Kava je navodno neka posebna, Brazilska, Argentinska, tako nešto… i bila je toliko jaka da ju je ispijao srčući ju kroz štapiće cimeta.
Iako sam ga znao godinama nikada nismo izmijenili ni riječ više od pozdrava. Bio sam na odlasku kad mi se obratio zatraživši vatru bez koje nije mogao nastaviti sa svojim obredom. Kad sam prinio upaljač cigareti, u tamnim naočalama ugledao sam dva vlastita odraza i pitao se kako je tamo unutra, u tom krajnjem mraku?
-Mirišete na Kršćanina mladiću- prozborio je glasom nalik na struganje turpije, što me malo trgnulo.
-Vjera ima miris?- pokušao sam ostati pribran, parirati.
-I smrad. Ja sam recimo Židov. Oni mnogima ne mirišu.
-Ne znam o tome ništa. Doduše vi malo zaudarate ali bit će da je to od psećeg govna u koje ste izgleda stali.
-Jebi ga! Kako ga izbjeći kad si slijep?- nacerio se starac pa nastavio ispruživši desnicu koji centimetar ukrivo.

Đonovima je lagano ostrugao podove. Za svaki slučaj.

- Zovu me Argentinac. Ti si? Možemo na ti?
-Može. Ja sam Šimun.
-Možda si u pravu, stvari se mijenjaju. Mladima vjera danas manje znači.
-Bogobojaznost je vrlina koja nestaje, slažem se- i doista sam se slagao.
-Zbog vjere smo odselili. Moji su bili dovoljno vidoviti da predvide dolazak nacizma. Pa su spakirali kofere i krenuli za Argentinu.
-A, zato imate naglasak?
-Naglasak i nadimak.
-I kao ste se snašli u zemlji meda i mlijeka?
-Loše. Ni meda ni mlijeka. Doduše bilo je nešto novca pa samo kupili zemlje. Najjeftinija roba tada. Rođen sam tridesete, ovdje u Zagrebu…
Turpija je počela zvučati ugodnije. Izvadio sam cigaretu i pripalio je. Dimovi su nam se izmiješali, čudnih oblika je nestalo a ja sam polako tonuo u priču…
-Tamo do 48., 49-te sve još nekako išlo. Onda su uslijedili zla kob, boleštine i nevrijeme… Sjećam se… jednog teškog, sparnog dana, otac me poveo u Rosario. Još jedan posjet banci i nada da će odobriti novo zaduženje ali ništa od toga. Zemlja je brzo propadala, navodnjavanja nije bilo ali nas je najviše pogodio odlazak najamnika. Bez radnika nismo mogli baš ništa. U to sam vrijeme manje mario o zemljoradnji a više o Mariji, najljepšoj ženi što su moje oči ikada vidjele, mojoj ljubavi, mojoj žudnji, kćerki vlasnika susjedne farme, no vidjevši oca na vratima banke znao sam da stiže vrijeme promjena. U povratku stigla nas je oluja. Pljusak kakav do tada nisam vidio. Sakrili smo se ispod ogromnog stabla nadajući se zaklonu ali se to pokazalo greškom.
Grom je udario jedva pola sata kasnije. Iako nismo stradali, konji su se prepali i odjurili u pampu. Otac je, onako mokar, izgledao grozno. Izašao je na otvoreno, podigao ruke i stao se izdirati u nebo. Strašan prizor! Da li sam ti dosadan?
-Ne, ne… nastavite. Postaje zanimljivo.
-Je, istina. Izdire se tako moj otac a kiša kao da ga čuje! Stalo je sve kao nožem presječeno. Čudesno… Otac me uhvati za ramena, protrese i stade me vući na otvoreno. Oblaci su se razišli, sjećam se, jer je nebo bilo posuto zvijezdama jednako nestvarno i neviđeno kao i oluja koja nas je prije nekoliko trenutaka prala. Naredio mi je da kopam. Bez lopate, rukama smo grabili blatnu zemlju i gomilali je na humku. Iz unutrašnjeg džepa otac je izvukao vrećicu sa kojekakvim drangulijama… od dugmadi, lančića sa Davidovom zvijezdom, kovanica, poštanskih marki koječega što mu je bilo značajno iz nekog razloga… Izvadio je srebrnu iglu. Bila je nešto veća no ona koju je koristila majka, više nalik na iglu za šivanje kože. Podigao ju je ka mjesecu, ponovo se obratio nebu na hebrejskom i klečeći na koljenima stao humku zemlje oblikovati u ljudsko tijelo… Naposljetku zabode iglu u glavu zemljana čovjeka, pomoli se u sebi i stade me odvlačiti u smjeru doma. "Od sada će sve biti drugačije!" te "Majci i sestri o ovome ni riječ, jasno?!" bilo je sve što je prozborio čitavim putem.
Starac prekine priču. Ugasi cigaretu čiji je žar već hvatao filter, posegne za mojim upaljačem, precizno, pa zapali novu.
-Kada sam se drugog dana probudio, na farmu je stigao čovjek kojeg su mi predstavili kao novog radnika. Mišićav, tamnoput, visok… i šutljiv. Otac mu naloži što da radi a ovaj se da na posao prekidajući samo da objeduje. Njegovim dolaskom sve je krenulo nabolje. Šutljiva smo stranca zvali Negro – Crni, iako se ocu, kako je vrijeme odmicalo, često omaklo i "sine"… Ja sam na nemile događaje zaboravljao u Marijinom zagrljaju, tamo gdje ništa, baš ništa nije bilo važno…
Jedva godinu kasnije otac mi dozvoli da se vjenčam sa Marijom iako nije bila naše vjere. Već je znao da se potajno viđamo. Uostalom, kako pronaći ženu na mjestu gdje se i susjedi sreću samo o praznike? Kako ni njezini nisu imali ništa protiv doveo sam ju na farmu da upozna obitelj i da dogovorimo obred za pola godine, kada popuste vrućine.

Već taj prvi dolazak bio je koban. Ne, nije bilo nikakvih problema, da me krivo ne razumiješ, već… Negro… Kada su se upoznali, kada mu je dotakla ruku svojom mekom kožom… nestao je i pojavio se na farmi tek nakon dva dana.
Jedne me noći probudio lavež pasa pa sam izašao do bunara utažiti žeđ i sprati loše snove. Ugledao sam ga kako se iskrada iz sjenika u kojem je spavao. Nisam imao razloga da ga slijedim no sumnja se uvukla u moje srce i natjerala me da krenem kroz polja, preko izoranih gruda zemlje i visoku travu, tu gdje ju još nismo ukrotili. Preko potoka pritisnutog težinom ljetnog zraka stigoh sve do kolibe, jedva stojeće, koju su znali koristiti gaučosi za noć odmora pod krovom prije novog gonjenja stoke. Tu, u mraku, vidio sam gola tijela žene koju sam obožavao i onog koga je moj otac zvao sine, slušao stenjanje i mirisao znoj njezine kože koji je toliko podsjećao na cimet.
Spavali su iscrpljeni toliko čvrsto da su ih dim i jara probudili tek kada je čitava koliba bila u plamenu. Vrata sam zaglavio a pokušaje da izađu kroz otvore sa strane sprječavao je plamen i moji udarci štapom. Nisam ostao do samog kraja. Marijina vriska i proklinjanje natjerali su me da pobjegnem.
Otac me trećeg dana našao kako lutam. Odveo me na farmu tiho plačući i priznavajući vlastitu krivicu i grijeh no ja sam čuo samo njihovu vrisku i prisjećao se dima koji tvorio čudesne bravure na noćnom nebu, mirisa kave i cimeta koji još nagrizali moje nosnice.
Negro se pojavio istu noć. Kao da je čekao moj povratak. Nisam ga prepoznao po izgledu lica koje više nije imao, ni po mišićima koji su se topili poput voska ali su mu još uvijek služili, Prepoznao sam ga po praznim dupljama koje su boljele jednako kao i mene. Po suzama koje nismo mogli isplakati, on - jer iz praznih duplji suze nisu mogle kapati, ja - jer si nisam mogao pružiti tu milost.
Sječivo kojim je zamahnuo oduzelo mi je vid u jednom potezu. Tada sam začuo prvi puta njegov glas: "Da joj svojim pogledom ne uvrijediš ni pepeo!"
Život mu je oduzela igla koja mu ga je i udahnula. Klonuo je na koljena i upitao: "Zašto ja oče? On je taj koji je zgriješio…"
"Ne. Grijeh je samo moj. Oprosti mi… sine…"
Nesreća, Marijina smrt i moje sljepilo, pripisana je Negru, otac se pobrinuo za to. Mnogo godina kasnije pokopao sam roditelje na istom tom imanju. Postao sam imućan, odrekao se svega i vratio se ovdje gdje su mirisi drugačiji, sjećanja bljeđa a tama jednako mračna…
-Zgodno. Šteta što priča nije istinita- prozborio sam nakon krače šutnje uvjerivši se da se tama spustila i na naš grad.
-Priče se ne pričaju zato jer su istinite ili ne- reče Argentinac.
Skinuo je crne naočale i stao ih brisati krpicom namijenjenoj tome. Pogledale su me očne duplje koje nikada nisu udomljavale oči, crni ponori na nekada preplanulom licu, sada ispucanom poput pustinjska tla.
-Priče se pričaju da ne ostanu vječno zatočene u glavama onih koji ih drže zarobljenima.
-Pričaju se samo one priče koje su dovoljno snažne, pa se otmu i zbrišu iz vječita zatočeništva glava onih koji ih drže zarobljenima…
Zapalio je novu cigaretu, ispustio dva koluta sivoplavog dima, srknuo svoju gorku kroz cimet i nacerio se od uha do uha.

KRAJ

Nastalo u radionici kreativnog pisanja Zorana Ferića.