30 May 2009

Radi se, radi...

Ovo bi uskoro trebalo ugledati svjetlost dana u drugom
mediju...
Vrane

Olivera Schlosa popusti mučnina kada se konačno iskrcao iz autobusa.
Iz svog se malog mjesta na sjeveru Njemačke, preko Frankfurta i Zagreba, već peti puta u vrijeme ljetnih praznika spuštao na dalmatinsku obalu do Splita pa nastavljao dalje prema inspiraciji ili kakvoj dobronamjernoj informaciji. Odmor od dva tjedna taj si je skladištarski radnik svojim primanjima mogao priuštiti a ljepšeg mjesta za provesti ga nije mogao naći. Ova je mala zemlja postala za nj prava oaza. Naročito ljudi. Nekada pod komunističkom vlašću a sada veliki katolici, bili su mu na njegovu vlastitu sliku i priliku. Kao radnik gajio je visoke marksističko socijalne stavove i osjećaje. Kao čovjek volio je stegu i red. No, kada je prije pet godina iznenada ostao bez skladištarskog posla prvi se puta pomolio Svevišnjemu. Vraćen je na posao nakon tri mjeseca jer je tvrtka shvatila da im je preseljenje gigantskog skladišta iz Njemačke u nizozemsku samo donijelo troškove, nije bilo jednako učinkovito a ljudi su bili manje pedantni. Nije zbog toga krenuo u crkvu ali sve se promijenilo baš kao i njegovo hrvanje s Bogom. Sve je opet bilo u redu.
Iste je godine prvi puta odlučio otići na odmor van zemlje i potrošiti nešto od ušteđevine koju je sakupio. Automobili ga nikada nisu zanimali pa vlastiti nije ni posjedovao. Zato je putovao autobusom. I patio od bolesti vožnje. No, stupivši nogom na mediteransko tlo sve se mijenjalo i postajalo ljepše. Kao nikada prije, uvijek drugačije, puno uzbuđenja i ljepote… Ljeto!
Već je nekoliko dana proveo uz samu obalu pa se raspitao i od srdačnih stanovnika dobio informacije o siromašnom ali prekrasnom zaleđu. Toga se jutra odvažio na pješačenje uz Dinaru. S planinarenjem je imao iskustava a mape koje je dobio u turističkoj agenciji činile su se dovoljno dobre. Za točku koju je želio doseći stajalo je da je udaljena oko osam sati hoda što mu se učini kao dostojan izazov. Prenoćit će gore i vratiti se idući dan… Tu je informaciju prenio i recepcionaru hotela da se ljudi ne zabrinu i da mu ne pripremaju ručak. Prihvati čovjekovu ljubaznu ponudu da ponese hotelski lunch paket koji je kasnije završio u smeću jer je savjesno pazio što jede.
Zaustavljao se često i uživao u panorami. Tu i tamo je okinuo koju fotografiju malenim digitalcem i zalijevao svoju osjetljivu, pjegavu kožu većim količinama kreme za sunčanje iako još nije izmišljen faktor koji bi ga spasio od bolesnog crvenila. Glavu je zaštito šiltericom, oči sunčanim naočalama a stopala udobnim adidasovim cipelama za planinarenje. U naprtnjači je imao, uredno posložene u plastične kutijice, nekoliko vrsta voća, povrća i malo pakiranje muslija, zamjena za odbačeni hotelski paket. Ponio je i dvije boce vode i neizostavnu termosicu s kavom – grijeh koji je volio priuštiti svojem mršavom tijelu.
Hodao je, baš kao što je planirao, već četiri sata i sunce je doseglo svoj zenit. U prvi mu se mah učinilo da je ugledao nešto u daljini ali pomisli da se radi o igri svjetla i vrućeg zraka. Onda se crne mrlje na sivom kamenu ponovo pojave. Zainteresiran skrene na put koji nije imao planinarsku markaciju pa se stane uspinjati k onome što je nalikovalo na jato vrana. Primičući se, vrane su postajale sve veće. Dimenzija poput ljudi.
Kada im je posve prišao shvati da pred njim hoda grupa od desetak žena. Sve su bile u crnom, to je vidio još prije nekoliko kilometara, a sada je otkrio i da su redom starice u dobi kada bi trebale ležati u krevetu kakva umirovljeničkoga doma a ne se verati kamenjarom. Prišao im je i pozdravio sa "dobra dan", uz "pivo" i "hvala" jedine riječi hrvatskog što ih je znao. Na trenutak mu se učini da ih je prepao no mrka, pomalo opasna lica žena uvjere ga da su zapravo više bile iznenađene no ustrašene. Brzo su pogledima odšacale okolinu i kada su se uvjerile da je sam i da im nije prijetnja stale se smješkati, tapšati ga po ramenima i leđima, što mu se nije dopadalo, i pričati nešto potpuno mu nerazumljivo. Naborana im se koža na licima utegla u osmjehe pa su u hipu postale simpatične. Neke su se stale križati, gledati prema nebu i vrtjeti krunicama što su im visjele sa šaka prošaranih planinama od izbočenih kostiju, rijekama plavih vena i grmovima staračkih pjega. Zemljopisne karte iscrtane životom na pergamentu od kože.
Odlučile su nastaviti put i iz nekog im je razloga stalo da im se pridruži. Vukle su ga šiljatim, oštrim prstima i nezaustavljivo brbljale. Jedva se koji trenutak opirao pa odustao i nastavio koračati s njima. A zašto ne? Sigurno poznaju ovaj kraj i odvest će ga na mjesto koje će biti privilegija vidjeti strancu poput njega…
One pak stadu pjevati.
Melodije koje su proizvodile nekako ga ganu. Neke mu se čak učine poznatima. Sa la-la-la povremeno im se pridruži no zašuti kada shvati da je prevaren. Starice su lelujajući svojim širokim suknjama uporno nastavljale uzbrdo bodreći ga kao da je on najstariji među njima.
Prošlo je novih četiri sata kada se zaustavi nemalo iznenađen da je upravo on taj čije noge drhte, pluća traže dodatnog zraka, tijelo mu ostaje gotovo bez vode i za mokrenje a glavu hvata panika jer se konačni cilj nije još nazirao. Starice su stale s njim i mogao se okladiti da bi bile spremne nastaviti još toliko samo da im on nije bio na teret. Kako jadno…
Njihova su lica govorila da mu ne zamjeraju. Smijuljile su se onako krezube. Suha im je koža bila poput pustinjska tla što je srkalo svaku i najmanju vlagu koju je uspjelo ukrasti nebu. Oliveru se učine nekako mlađe.
Bilo je vrijeme za kavu.
Termosica je sačuvala toplinu tekućine pa prvo oprlji usne iako ga je dim upozoravao na oprez. Kava je bila jaka i nakon prvog gutljaja zjenice mu živnu a krv jače prostruji. Najbliža starica podigne prvo obrve a onda i orlovski nos visoko u zrak, njušeći privlačan miris. Nijemac joj pruži plastični poklopac sa tekućinom upitno klimnuvši glavom. Ona priđe i srkne crnilo. Nasmije se, vjerojatno zahvali i stade se križati. Zatim poviće nešto svojim suputnicama i začas se stvori obruč oko muškarca. Sve su ispijale iz iste šalice, uredno, bez otimanja. Čudio se zašto tekućine ne nestaje ali sve su žene došle na red a boca gotovo da je ostala netaknuta. Poklopac je obrisao vlažnim rupčićem i nataknuo ga na vrh boce karirana uzorka.
Jedna od žena potjera ih nanovo na put. Jabuku koju je tek zagrizao nisu tražile pa ju je grizao hodajući dalje, uzbrdo. Nakon još nekoliko sati popio je gotovo svu vodu koju je ponio sa sobom i lagano se zabrinuo. Nijednu od žena nije vidio da utažuje žeđ ili ga je ijedna zamolila vode. Nekako sa osjećajem nelagode, zakoračivši iza okuke koja je sakrivala pogled, stane kao ukopan zatečen prizorom pred njim.
Pod samim vrhom brda prostirala se prekrasna udolina obrasla travom čije zelenilo nije mogao usporediti sa ničim poznatim. Jezero trave bilo je načičkano bijelim stjenjem. Stotinjak pak crnih točaka, pristiglih sa svih strana, sada je znao prepoznati. Okrenuo se ka jugu i ugledao more. Tek je sada postao svjestan udaljenosti koju je pregazio. Nasmijao se zadovoljno i okrenuo vrhu brda. U sivo plavoj silueti nazirala su se nešto tamnija usta. Pretpostavio je da se radi o pećini, što se pokazalo točnim kada se sa svojom grupicom spustio među ostale žene. Sada se otvor u pećinu jasno vidio.
U živu su stijenu bile uklesane stepenice što su vodile u ždrijelo. Kod samog ulaza nalazili su se ostaci malog zvonika. Zvono je još uvijek bilo tu i uskoro se uvjerio da je još u funkciji. Nije mu bilo jasno zašto bi itko sagradio tako nešto na mjestu poput ovog ali se prisjeti pogleda na more pa pomisli da je ovo morala biti neka vrsta odstupnice ili skloništa u davna vremena kada su obalom harali pljačkaši.
Zvono je natjeralo svih stotinjak žena da se okupe pred stepenicama na ulazu. Oliver im se pridruži oprezno, skraja. Jedna od žena im se dugo obraćala a grupa je povremeno ponavljala njezine riječi. Zvukovi kao da su postajali hipnotički. Pažljivo ih je slušao. Umjesto ljudskih glasova uskoro je čuo glasanje stotine zrikavac. Okretao se u čudu ali izgledalo je da to čuje samo on. Zrikavce je zamijenila pjesma. Ženski glasovi ječali su udolinom. Muškarcu poteku suze od miline. Nekako se uželi majke u trenu.
Okrene prvu ženu koja mu je bila u dohvatu i zagleda se u prekrasno mlado lice. Otvarala je usta pjevajući i gledajući kroz njega. Nije marila što ju trese. Pogleda u drugu, treću… sve su bile djevojke, činilo se, ne starije od šesnaest. Crne su marame naglašavale boju njihove predivne neoskrnavljene puti. Oliver se plačući stane probijati kroz zbijena ženska tijela.
Okružen osjeti kako ga hvataju i paraju ono malo odječe što je imao na sebi. Stao se opirati prvo od srama a onda od panike. Otpor protiv takve mase bio je uzaludan. Uskoro na uhu i vratu osjeti usne pa zube. Riječi koje su izgovarane zvučale su poput cvrčkova pjeva. Dah je mirisao na borovinu.
Nosile su ga nagog visoko iznad glava. Plutao je na njihovim rukama kao na morskoj površini. Gledajući u nebo sjeti se redova polica o kojima je brinuo naizgled tako davno. Sjeti se tisuća paleta i tisuća kutija na njima koje je u snu znao pobrojati, sortirati, klasirati. Sjeti se reda koji je volio i shvati da je ovo što mu se dešava samo dio jednog većeg reda. Skladišta nedokučivog njegovu malome biću…
Položile su ga na ukrižene grede od hrastovine. Miris svježe obrađenog drva mogao se prepoznati u zraku. Jezicima su mu stale umivati kožu. Njihovo palacanje ga naježi i za tren, samo za tren, ugleda krezube starice koščatih pandži kako ga drže prikovana. Onda bol prostruji kroz dlanove i stopala, sa čela mu gusta tekućina klizne u oči muteći pogled.
Visoko iznad njih po prvi puta ugleda svoju dušu i njegova duša ugleda njega.
Tada shvati koliko su on i njegov život bili lijepi.
U daljini se začu graktanje vrana.

Kraj

3 Comments:

Blogger Dan said...

Blog je blog, ali birtija je birtija.
Bilo bi mi drago da se nadjemo i popijemo/popricamo koju...
Ako si raspolozen, javi se...
Dule

May 30, 2009 at 11:12 PM  
Blogger Miki said...

Dapace majstore!
Ja sam na 091 6130 272
Što se inace radi?

May 31, 2009 at 2:42 PM  
Blogger Dan said...

Nakon duzeg vremena, polako se sastajem sam sa sobom...
Javit cu ti se na mob.
Moj je mob 091/567 67 10.
(Inace, pojavili su mi se i neki problemi s PCem, pa vec par dana ne mogu nist objaviti na svom blogu. Probal bum ponovo sad, ali...?)

Uz put receno, dragi su mi blogovi koji djeluju intimno/osobno/iskreno...
Tako mi izgleda tvoj blog, a i sam sam nastojao slicno.

June 1, 2009 at 1:12 AM  

Post a Comment

Subscribe to Post Comments [Atom]

<< Home